Imajući u vidu da sam već desetak godina zaposlen u institucijama koja posluju na tržištu kapitala Republike Srpske, problematiku porodičnih preduzeća u RS posmatram sa aspekta uloge i značaja tržišta kapitala u funkciji razvoja porodičnih kompanija. Naime, veoma je važno stvoriti institucionalne pretpostavke i podršku „pretvaranju“ porodičnih preduzeća u kompanije kod kojih je razdvojeno vlasništvo od upravljanja, koje mogu pribaviti vlasnički kapital, odnosno kapital novih akcionara, u cilju rasta i razvoja tih preduzeća. To je značajno za vlasnike porodičnih preduzeća koja posluju deceniju i više, i koja su prerasla svoju organizacionu strukturu, jer je velika vjerovatnoća da će u dugom roku „propasti“ ako se ne transformišu, što govore i zvanične statistike, ali je značajno i za državu u cilju stvaranja kompanija koja opstaju, rastu i postaju konkurentne ne samo na domaćem tržištu, nego i na međunarodnom tržištu. Nažalost, nakon više od 10 godina rada institucija tržišta kapitala, ne možemo se pohvaliti nekim rezultatima.

Naime, iako postoje pravne i institucionalne pretpostavke da se porodična preduzeća pretvaraju u akcionarska društva, još uvijek kod porodičnih preduzeća,koja su dovoljno „narasla“ za podjelu vlasništva i razdvajanja vlasništva od upravljanja, nemamo interes za taj proces. Ruku na srce i da postoji interes vlasnika tih preduzeća, pitanje koliko su ta preduzeća organizaciono spremna za te poduhvate. Čak i preduzeća koja su organizovana kao akcionarska društva, koja su listirana na lokalnoj berzi i koja formalno imaju sve organe koje treba da ima jedna moderna kompanija, često su to preduzeća gdje se gotovo sve „pita“većinskog vlasnika i gdje nije razdvojeno vlasništvo od upravljanja, pa u neku ruku i njih možemo svrstati u porodična preduzeća.

Zbog toga mislim da je edukacija vlasnika porodičnih preduzeća veoma bitna, ali mislim da i institucije Republike Srpske moraju prepoznati značaj tih procesa i dati im veću podršku. Međutim, to su dugoročni procesi koji se ne dešavaju preko noći, a zbog uticaja svjetske ekonomske krize na privredna kretanja kod nas, mi smo već godinama u situaciji da se više bavimo „gašenjem požara“, a manje dugoročno razvojnim projektima.

Da bih to slikovitije objasnio, za primjer ću uzeti npr. građevinski sektor u RS. Danas ćete rijetko naći građevinsko preduzeće iz RS koje realizuje značajne projekte u inostranstvu, a znamo da su preduzeća sa ovih prostora nekada uspješno dobijale poslove u inostranstvu i mislim da još uvijeknismo izgubili sve šanse da budemo konkurenti na međunarodnim tržištima u građevinskom sektoru. Na primjer, trenutno je jedno od najvećih „gradilišta“ u Evropi gradilište u Sočiju u Rusiji u cilju pripreme za Zimske olimpijske igre, i prema nekim izvještajima ukupne investicije u građevinskom sektoru su preko 5 milijardi Evra, a koliko ja znam tamo uopšte nema građevinskih preduzeća iz RS. Dakle, lokalne građevinske kompanije suštinski su uglavnom porodične kompanije gdje se sve „vrti“ oko jednog-dva čovjeka koji su ili samostalni vlasnici ili su kroz proces privatizacije došli do većinskog paketa. Te kompanije uglavnom nisu finansijski sposobne da samostalno učestvuju na međunarodnim tenderima, a kako godine prolaze sve će manje i kadrovski biti spremne da se bore sa konkurencijom na „većim“ projektima. U takvim uslovima, okreću se domaćem tržištu gdje je posla manje i gdje se kroz niže cijene pokušavaju dobiti poslove. S druge strane Vlada ulaže napore i zadužuje se kako bi pokrenula što više projekata, između ostalog kako bi zaposlila taj veoma značajan sektor. Dakle, glavni naručilac poslova tim preduzećima je Republika Srpska kroz poslove izgradnje i održavanja putne infrastrukture. Takođe, zbog relativno malog kapitala koje imaju ta preduzeća, banke nisu u mogućnosti da ih kreditiraju, odnosno daju garancije za veće projekte.

U takvim uslovima, lokalne građevinske kompanije jedna drugoj konkurišu sa niskim cijenama na lokalnim poslovima,čime se smanjuje profitna marža i ostavljanja manje prostora za ulaganje u kadrove, istraživanje i razvoj, nove tehnologije, pa je neminovno da će jedan broj tih preduzeća u srednjem ili dugom roku otići u stečaj, a kao što sam rekao i oni koji opstanugodinama će sve manje biti konkurentni na stranim tržištima. I gdje je izlaz iz tog začaranog kruga?

Mislim da bi jedno od rješenja moglo biti spajanje nekoliko preduzeća iz građevinskog sektora u jednu veću kompaniju, u kojem bi međunarodne finansijske institucije, zatim domaći i strani investicioni i penzijski fondovi izvršili dokapitalizaciju, te na taj način povećali kapital i obezbjedili obrtni sredstva, kako bi se između ostalog stvorile pretpostavke za dobijanje većih bankarskih garancija za veće projekte na međunarodnom nivou. Upravljanje kompanijom bi bilo razdvojeno od vlasništva, a „vanjski“ menadžeri bi bili plaćeni na osnovu ostvarenih rezultata.

Primjer koji sam naveo za građevinski sektor može se preslikati i na prehrambenu industriju, tekstilnu industriju, i sva porodična preduzeća koja su prerasla lokalna tržišta i imaju potrebu širenja na inostrana tržišta.

Dakle, u određenom periodu razvoja porodična preduzeća moraju da razmišljaju kako preći u sledeću fazu razvoja, jer ako se npr. u prethodnih 10 godina poslovalo uspješno na način da „gazda“ drži sve konce u svojim rukama, to ne mora nužno da znači da isti recept donosi uspjeh i u budućnosti.

Dakle, kao što je važno stvoriti pretpostavke za brzu i efikasnu registraciju preduzeća, smanjiti administrativne troškove za pokretanje privatnih preduzeća, itd, tako je važno stvoriti pretpostavke da porodična preduzeća koja pređu tu fazu razvoja nastave dalje putem koji će dati najbolje razultate.Za gore navedeno, važnu ulogu imaju i tzv. poslovni anđeliiVenture fondovi koji imaju svoju ulogu u fazama razvoja od biznis ideje, odnosno porodičnih preduzeća do velikih korporacija. Nažalost, ni tu se ne možemo pohvaliti interesom za osnivanje tih fondova kod nas, te mislim da je edukacija i pristup tim fondovima takođe veoma važan za vlasnike porodičnih preduzeća u RS.

Pored toga, mislim da se ukupna stanje u pogledu preduzetništva i pokretanja privatnog „biznisa“ treba mijenjati,  i važno je da se mijenja opšta„klima“ gdje su vlasnici privatnih preduzeća uglavnom ljudi sa „sumnjivom“ biografijom, jer se u takvim uslovima rijetko ko odlučuje za pokretanje ili širenje biznisa. Vlasnike privatnih preduzeća treba predstavljati kao ljude koji su zaslužni za plaćanje poreza i doprinosa, na osnovu kojih se isplaćuju penzije, plate za prosvetne i zdravstvene radnike, itd. Ako ima onih koji ne poštuju zakone, postoje institucije koje se bave time. Dakle, tu je veoma važna uloga medija i obrazovnog sistema. Nažalost, kroz redovno obrazovanje u osnovnim i srednjim školama o tome uopšte ne učimo djecu, a ne možemo se pohvaliti ni medijskom slikom o vlasnicima privatnih preduzeća.

Napomena: tekst preuzet iz magazina Novi Reporter uz odobrenje autora.

 

Share: