Da li kao zaostavština socijalističke propagande i veličanja radničkih principa, da li kao posljedica postratnog haosa i izmijenjene socijalne slike društva u kojoj je bilo više gladnih nego i siromašnih, da li kao obavezni nusprodukt kapitalističkog sistema u koji koračamo traljavo i neodređeno, ipak, jasno je da u Bosni i Hercegovini bogati ljudi i nisu baš na ljestvici najpopularnijeg društvenog sloja. Čudno je da je to tako, obzirom da su u pitanju ljudi koji zapošljavaju stotine ili hiljade ljudi, čiji biznisi hrane hiljade porodica i zahvaljujući kojima cijelo društvo ima direktnu korist kroz plaćene obaveze uz svaku isplaćenu platu i honorar poput: osiguranja od nesreće, opšte vodne naknade, podsticaja zapošljavanju invalida, PIO doprinose, doprinose za nezaposlenost, porez na nezaposlenost, zdravstveno osiguranje, fond solidarnosti itd. Sve ove obaveze plaćaju i oni koji nisu bogati ali su preduzetnici ili poslovni ljudi, koji uprkos tome, nemaju status povlaštenih ljudi u društvu a ako i dobiju neku zahvalnicu, to nema težinu opšteg društvenog priznanja.

Zbog čega je to tako?

Porijeklo stečenog bogatsva

Prije svega, presjek imovinskih kartona 1990. godine i imovinskih kartona istih ljudi 2000. godine prikazaće strašan disbalans u kojem je apsolutna većina pretrpjela velike gubitke, dok je manjina doživjela procvat i vaskrsnuće poslovne sposobnosti i preduzetničkog duha. Podijelili su se u dvije grupe, u one koji se nisu snašli i one koji su se snašli jako dobro. Magnetna rezonanca sloja ljudi koji su bili poslovno vrlo sposobni u ratnim i postratnim uslovima i vremenima dala bi strašnu prognozu o sredstvima, ciljevima, pa i uzrocima i posljedicama rata. Po sugestiji hirurga, samih kreatora rata, nikada nije ni napravljena.
Ostala je trauma bjesomučnog kupovanja zemljišta, stanova, firmi i privrednih giganata u rasulu od strane ljudi koji su se nametali kao bogati sloj društva. Ko bi takve ljude, u takvom momentu i takvim uslovima favorizirao i simpatisao? Nisu njima ni trebale simpatije društva, imali su ciljane simpatije zahvaljujući kojima su se i obogatili. Ta prepoznatljiva kultura ljudi koji su 1997. ljetovali u Turskoj a 1998. godine u Tunisu sigurno je ostavila trag i u jednom momentu su jednostavno počeli da se skrivaju i shvatili su da njihov ugled nikakva komunikacija sa javnostima ne može popraviti. Mnogi od tih ljudi su danas među najbogatijim ljudima u Bosni i Hercegovini, i ne mijenjaju strategije i recepte. Ni poslovne pa ni komunikacijske.

Ko je kako postao i ostao bogat

S druge strane, jako je teško razvagati načine na koje je neko postao ili ostao bogat. U domenu legende i patriotskog kolača srama stoji priča o ratnoj trgovini naftom, pa i oružjem, a još je misteriozniji odgovor na pitanje ko i kako uporno snadbijeva bar 10.000 teških narkomana u Bosni i Hercegovini. Kada to saberemo sa religijskim i terorističkim nevladinim sektorom, uvijek postoji sumnja oko toga ko i na koji način stoji iza ili pored kriminalnih i narkotičkih bandi i gangova. Prostitucija je u takvom okruženju neopravdano zapostavljena, jer još od Olene Popik nismo čuli neko ozbiljno ime na sceni bh. prostitucije, premda tog zanata ima u baš svakom društvu, pa bi moralo biti i u bosanskohercegovačkom.
Sve je to pod velom tajne, i u jednom ambijentu rasipanja pepela kriminala i kršenja zakona, pa su vjerovatno mnogi i neopravdano optuženi, ili neopravdano neoptuženi. Oni koji u takvom društvu, sa preko pola miliona nezaposlenih (napomena: od kojih je bar 100.000 sretno nezaposlenih) i imaju novce, oni dobro raspoznaju sve niti društva u kojem žive i sigurno dobro procjenjuju onda kada odabiru da pomažu anonimno, da se ne eksponiraju i da ne upiru poglede u sebe.

Korupcija u javnom sektoru

A kada već i spominjem obaveze koje privrednici plaćaju prema državi, i tu su dvije opasne zamke koje su opet potencijalni argumenti protiv onih koji ih plaćaju. Prvo, oni su često korisnici određenih poticaja za preduzetništvo i preduzetnike u Bosni i Hercegovini, pa čak i u toj mjeri da su poticaji na koje računaju osnova njihovog planiranog profita. U tom slučaju – šute i rade – i u izbornim procesima na svoje firme lijepe plakate samo jednog političkog subjekta. I drugo, ako već nisu korisnici privilegija za unapređenje bh.ekonomije, onda s jedne strane očekuju da bi jednom mogli da budu, a s druge strane znaju besmisao obaveza koje plaćaju i suštinsku nepoveznost tog novca sa krajnjim korisnicima. U takvom sistemu razmišljanja, oni sigurno neće da se žale za manjak popularnosti; štaviše, i prostorije svojih kompanija će izmjestiti što dalje od očiju javnosti.
Korupcijom, potkupljivošću i malverzacijama je kompromitovano sve i svašta, pa čak i patriotizam. „Kupujmo domaće“ kampanje su jedan pogrešno segmentirani patriotski brend koji će uvijek propasti. Narodi na području bivše Jugoslavije vole svoje domovine, ali ih ne poštuju. Njihova ljubav prema domovinama i narodima je iracionalna, pa je i nacionalizam i patriotizam ponajviše dekorativnog karaktera, koliko god izraz „dekorativan“ bio nepoveziv sa simbolikama i porukama koje širimo.

Zagađena okolina i nemoć

Ova analiza logički otvara pitanje: a šta je sa onim poštenim preduzetnicima koji su zaista ekonomskom virtuoznošću, vlastitim radom i znojem i angažmanom uposlenika postigli izvanredne rezultate, postali bogati, ostali društveno odgovorni, pomagali društva u kojima žive i odazivali se na pozive ugroženih i najosjetljivijih kategorija? Gdje je priznanje i poštovanje za njih?
Prvo, teško ih je razvojiti od gore pobrojanih kategorija, skoro je nemoguće znati istinu i sačuvati je u ambijentu u kojem ni mediji ni javnosti ne služe istinama nego novcima. Oni su vjerovatno u brojčanoj većini u odnosu na „sumnjive“ primjere, ali su sigurno u manjini kada je u pitanju kapital i politička snaga kojima raspolažu. Izlazak na vjetrometinu javnosti u Bosni i Hercegovini bio bi poguban za njihove sisteme, u svijetu u kojem je politička moć i dalje najznačajnija profesionalna i poduzetnička referenca.
Drugo, oni nikada nisu identifikovali značaj zajedničkog jezika i nikada nisu izgradili sistem koji bi njihovom jedinstvenošću i predanošću istini izgradio povjerenje kod građana Bosne i Hercegovine. Maksimum zajedničkog djelovanja je nekoliko firmi udruženih u projekat ili tender, sa neizvjesnošću realizovanja dogovorenog i ostanka i kakvim-takvim diplomatskim odnosima.
I treće, oni jednostavno ne mogu ispraviti socijalnu sliku Bosne i Hercegovine te steći povjerenje ljudi koji su i danas gladni, koji su i danas ojađeni i razočarani, koji su bespomoćni i kojima rat još nije ni prošao. Koje su zaobišli svi sistemi ranog penzionisanja i pomoći za zbrinjavanje socijalnih kategorija, i koji su i danas – i još dugo će biti – u većini.
Stoga, duboko vjerujem da će još potrajati sistem vrijednosti u kojem su bogati ljudi, uprkos bilansama uplaćenih iznosa za raznorazne fondove – u sjeni bezazlenih pjevačkih i fudbalskih zvijezda. I to može promijeniti samo ozbiljna promjena socijalne slike Bosne i Hercegovine – a ne ni preciznost i poštenje Redže Bekte a ni šarmantni osmjeh i harmonika Pere Gudelja!

Uostalom, neka me i neka nas razuvjere. Ne znam za vas, ali niko ne bi bio sretniji i ponosniji od mene!

Share: